Poticajne sakralne meditacije

Izborom od 25 radova na svili nastalih u posljednje dvije godine i objedinjenih pod naslovom Gdje počinje nebo, zadarskoj publici predstavlja se prvi put Rosanda Topić Schimmele, koja se slikarskoj avanturi prepustila neposredno nakon završetka studija na Sveučilištu u Zadru (povijest umjetnosti i povijest) devedesetih godina prošlog stoljeća. Rosanda je pošla putem vlastite darovitosti, bez većeg oslonca na uzore i tuđa iskustva, pronalazeći svoj put negdje na granici figurativnog i apstraktnog koji će svoj prepoznatljiv likovni sustav mijenjati logično i u slijedu pomnih istraživanja tematskih, strukturalnih i kolorističkih elemenata slike. I dok je u početku mlada umjetnica bila zadivljena zavičajnim salonitanskim krajolikom, njegovim toponimima i uzavrelim, gotovo zvučnim kolorom, s vremenom prepoznati motivi postaju motivacija, dodirnuta poetika pretvara se u evokaciju, analitička konstrukcija nestaje s metafori pejzaža s minimalnim mimetičkim nakanama. Razumije se, likovni svijet mlade umjetnice nije nikada konačno definiran, on je otvoren utjecajima ekspresionizma i secesije (posebno Klimta), ali i pop-arta i drugih smjerova, a što se ogleda u slikama nedokučivih i estetski dražesnih ženskih likova koji postaju simbolom naše epohe. Rosandin interes za figuraciju nije tek puka želja ili potreba za oponašanjem, već je radije riječ o nastojanju da se na konceptualnoj razini progovori o vlastitom svijetu i onome što je okružuje. Ona propituje čovjekovo unutarnje iskustvo, njegove spoznaje i spiritualnu povezanost s Bogom. Upravo to traganje za trenscendentnim, onim sakralnim konceptom u kojem se vizija Kristove Muke ili Križni put javljaju kao iskrena ljubav prema Spasitelju, predmet su ove izložbe.

Težnja za spiritualizacijom odredila je dominantan likovni jezik slikarice koja dolazi do svoje predodžbe Kristova lika s naglaskom na duhovnom elementu koncepta Čovjeka-Boga. Posebnu zanimljivost izloženih radova predstavlja upravo činjenica da su oni naslikani na svili (mahom Crepe de chine), koja je u posljednje vrijeme u Europi i Americi sve popularnija, prvenstveno zbog svoje podatnosti bojama i lakoći aplikacije pigmenta. Zahtjevnu tehniku slikanja na svili Rosanda Topić Schimmele svladala je uzorno ostvarujući ne samo umjetnički uspješne slike s nizom višeslojnih detalja već podcrtavajući upravo osnovne kvalitete svile koja zrcali ideje i zanose autorice. Sakralna se umjetnost danas od nacionalne ikonografije sve više okreće općeljudskim pitanjima postanka, vjere, smrti i spasenja. Unatoč impresivnoj povijesnoj tradiciji sve je više umjetnika koji preferiraju efekte kao poticaj kontemplaciji, ali u isto vrijeme poput Rosande ovladavaju novim tehnikama i tako obogaćuju vizure koje teže sažetosti i sabranosti. Slike ili «skinuti» ulomci s Michelangelove Pietà kriju u sebi simbole ljudskosti, majčinstva, čovjekove patnje, ali ne treba zanemariti ni autoričinu potrebu da sakralnim motivima postavlja neka sasvim ljudska pitanja. Slikaricu ne ranjava vanjska slika pojavnosti koliko bolna depersonalizacija i dehumanizacija čovjekova svijeta. Nasuprot snažno koloristički prikazanog Krista ili raspela sasvim prozračno i sugestivno s fluidnom i nježnom gestom donesena je glava njegove majke kao tihi izraz lirskog senzibiliteta slikarice. U vrijeme korizme i suočavanja sa samim sobom, uz istodobno otvaranje Isusu Kristu, kao da se i Rosanda Topić Schimmele umjetničkim izražavanjem pokušala pridružiti božanskom stvaranju, upozoriti da umjetnost koja odgaja plemenitost osjećaja drži širom otvorene putove humanosti i dobru. Svojim najnovijim radovima i stalnim likovnim i konceptualnim istraživanjima, s velikim udjelom metafore i simbolizma, romantike i ekspresionizma, Topićeva moderno pristupa tradicionalnim sadržajima i izborom materijala i tehnike obogaćuje sakralne prostore promišljenim i oku ugodnim slikama.

Tonći Šitin